Dragi ...
Šta da kažem, kad ste svi u pravu, ovisno s koje strane gledate na stvar.Ja ga jesam razmazila, ali to je tako bilo od početka, to je tako kod njega, znaš kad muškarci tako kažu, a mi se složimo misleći da će i oni nama izaći u susret kad to bude trebalo i kad mi kažemo-to je tako kod mene.
Meni to nije problem, kad me ništa ne koči, čak to radim sa radošću, ali kad me počne sputavati sa svih strana i kada ti rijetko kad progleda kroz prste, onda mi je mrak na očima,ništa drugo.
Znam da je Elena iskrena, i potpuno shvatam tu reakciju, i molim te reci sve što misliš, i ja negdje u sebi to mislim, mada Medenica kaže da nismo iste osobe, ali svaka žena misli tako, tj.svaka normalna osoba, jer sve ima granice.Razlika je samo u suprotstavljanju, tj.karakteru, koliko ko misli da može podnositi, ovisno kako čije su granice.Moje su pomjerene jako zbog situacije u kojoj sam se našla u životu, jer je baka bila bolesna zadnjih godina, tako da sam uglavnom se osjećala prepuštena sama sebi, pored sestre koja je prolazila teške faze bez podrške roditelja, koja se borila sa tim uvijek u sebi i gledala da mene ne povrijedi svojim ponašanjem, ali to ju je udaljavalo od mene,a ja sam samo htjela da budemo bliske i da sve jedna drugoj govorimo, što u toj fazi nije bio slučaj.Kasnije se ona promijenila i moram reći uspjela se lijepo izgraditi, baš je stabilna ličnost, sa pozitivnim vidicima, a ja sam sad u fazi kad prolazim što je i ona-donekle-u sebi, i teško mi je da s njom o tome razgovaram.Tada sam mislila da ona sa mnom to ne dijeli jer ne vidi u meni osobu za to, ali sada znam da kao i ja sada, ustvari me samo štedi, ne želi da me sekira.Baku smo obje štedile, i dosta naših strahova,nemira, borbi,pa i potreba smo krile, jer joj je bilo isuviše teško.Ona je bila u godinama i imala je još djece i sve ju je to pogodilo naravno, pa onda je došla i bolest tako da smo gledali da joj budemo radost a ne teret nikad.A sad kad se prisjećamo svega, shvatamo da joj nismo ni bile nikad teret, ona je bila anđeo u ljudskom obliku.
Raspisah se ja o tome, a ustvari želim da kažem da sam iz svega toga naučila da pomjeram granice i da svima dajem više prilika.Neki to zloupotrijebe.Mužu sam dala i pravo da to zloupotrijebi, ali nekad zaista tijelo mi odreaguje i kad je psiha blokirana prema tome.Dođe mi zlo, muka, samo bih sjela i buljila u prazno.
Dakle, nastojim da budem stabilna i da se držim uspravno, ne mogu uvijek, ali trudim se.Voljela bih samo kada bi mi se javila pozitivna slika o nama, kada bih nekako uspjela da nas vizualiziram kao sretnu porodicu, kada bih mogla da vidim njega samo malo boljeg, opuštenijeg, na duži period a ne na 2 dana pa onda 10 ko zapeta puška.
Moram sada ići, uglavnom, izgleda zaista da sve ima svoju cijenu na ovom svijetu.
Samo molim Boga da sve što plaćam ne košta moje dijete.To mislim svi žele na koncu svega.
Hvala na podršci, na svemu, čitamo se.
