:: MojForum.net :: > :: Talenat :: > :: Književnost :: Tema: Poezija

[mysty]

LJUBOMORA

Tada je pevao dan u granama topola.
Setim se tebe i odmah mi gresna misao.
Jutrom reka, a ti ludo gola.
Pa misljah da je reka musko
ja bih od bola vrisko.

I ja sam mogo ribe klati.
Nisam verovao grmu, niti zenskoj jovi.
Ti si se mogla i mladom klenu dati.
Iz tvog su cela nicali beli rogovi.

Tada je pevao dan u granama topola.
Da bi te videla, trska je porasla
za dva kolenca.

Dolazile su zveri oba pola.
Iz tvojih grudi htela su poteci
dva bela studenca.

I ja sam samo mogao
da padnem na kolena.
Bio sam snazan junac a ti mlada mati.
I gledao sam dva tvoja oka
zamagljena
zbog kojih kljuca krv
i snaga ludo pati.

Tada je pevao dan u granama topola.
Tvoja sam bedra zvao sapima, igracice.
Osecao sam iz mog cela
rastu dva roga vola.
Kako da stignem noge takve trkacice.

Bio je to ludi galop,
od jutra pa do noci.
Povaljali smo trave, izranili zita.
I gledali smo se na svetlu,
nasoj bledoci,
ja zdepast, debelog vrata,
ti bela - tankovita.

I presta da peva dan u granama topola.
Cudno rasle su sume
sa korenjem gore.
U vuka oci pune vucijeg bola.
U vodi ribe vode tajne razgovore.

I bila su dva neba,
jedno je u reci.
I svaka je grana imala
toplinu ruke.
Plovili su neki cudni, crni meseci,
s usnama da ljube,
s rukama za kurjake.

I presta da peva dan u granama topola.
Bi vece. Ti si lezala na paprati.
A ja sam bio mladic, slab,
bez ona dva roga vola.
Pa videh ti bi se mogla
i mladom kurjaku dati.

Da sam ti bicije reci riknuo
ti bi znala.
I nikad blize nozu ne bi moja ruka.
Pobegoh, sa mnom su i debla posrtala.
Pratila su me dva grozna oka,
tvoja ili tvoga vuka.


Branko Radicevic

[mysty]

UZALUD JE BUDIM

Budim je

zbog sunca
koje objašnjava sebe biljkama

Zbog neba
razapetog između prstiju

Budim je zbog reči koje peku grlo

Volim je ušima....

Treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi...

Budim je zbog dalekih stvari
koje liče na ove ovde...

Zbog ljudi
koji bez čela i imena
prolaze ulicom

Zbog anonimnih reči
trgova
Budim je zbog manufakturnih pejzaža
javnih parkova

Budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu

Zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom!

Moja ljubav
puna drugih
je deo zore koju budim

Budim je zbog zore
zbog ljubavi
zbog sebe

zbog drugih...

Budim je
mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu

Sigurno je rekla:
neka me traži
i vidi
da me nema

Ta žena sa rukama deteta
koju volim
To dete koje je zaspalo
ne obrisavši suze koje budim...

Uzalud
uzalud
uzalud...

Uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova

Uzalud je budim
jer njena usta neće moći da je kažu
uzalud je budim

Ti znaš
voda protiče
ali ne kaže ništa........

Uzalud je budim

Treba obećati
izgubljenom imenu
nečije lice
u pesku

Ako nije tako
odsecite mi ruke
i pretvorite me
u kamen!

Branko Miljkovic

[mysty]

O GLUPO SRCE

O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreca,
tek prosjak se kobi sjeca...
O,glupo srce, ne tuci!


Mjeseca zute sare
krosnjama kestena teku.
Lali skrivam u salvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!


Nekad smo prava djeca,
i plac i smijeh odjednom:
dok neki vjecito jeca,
radost je sudjena jednom.
O glupo srce, ne tuci!


Zivota varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Zivota varka ne uspi.


Mozda ce i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na nasu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci

Sergej Jesenjin

[lilka]

       Pukotina
Pukotina ima svaki zivot,
Kroz koje bliznji radoznalo zure
Motreci nase dane sto se zure.

I tako nista nije posve nase:
Mi srcemo taj zivot kao vino
Iz tudjom rukom uprljane case.

Al ko je cudi gadljive i stidljiv,
Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj dusi, i biti nevidljiv -

Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Necujno vali jedne ponornice.
Cesaric

[narcisa zec]

Oprosti mi sto osječam tvoju ljubav
Kad ti se priblizim,
primijetim na tebi izvjesne promjene.
i mada su javili da ce biti
Oblačno vrijeme...
Ti se sva ozaris,
i hoces da mi podaris
Osmijeh... Al ti ne uspijeva,
Jer moja je duša hladnija od Kijeva...

I shvatam te tvoje pokrete lake...
Pune gipkosti... Al'zalud sve,
Ja sam prekriven, plaštom zatvorenosti,
I ne mogu čak, da ti dam ni znak
Njeznosti... Ni najmanju nadu,
Jer umjesto srca ja nosim gromadu...

Sravnjen do dna,
Kao flaša u rukama pijanca
Život me svakim danom briše i glanca,
Tako da sam postao tup na osjećanja.
I ti ovu glavu,
Što ne umije da sanja...
Dotuci.. I kao kamen u parčiće smrvi,
Jer u njoj nema ni kapi uzavrele krvi...

A ti imas usku predstavu o tome,
Da sam ja jedini što postoji...
A da znaš koliko ih je
Boljih, Pametnijih, Sretnijih koji
Sve na svijetu bi dali
Kada bi se ogledali u tvom radosnom oku...
A ti traćiš vrijeme, na slučaju teškom,
Klovnu tuznog lica sa fabričkom greškom...

Idi... Zar ne vidiš,
Da od mene nema baš nikakve vajde,
Pustiću te da me samo jednom zagrliš...Ajde...
Onda i ti mene pusti,
Da se k'o kornjača u oklop čvrsti
Ponovo vratim,
I molim te,
Oprosti mi Što osjećam Tvoju LJubav
A nijesam u stanju da ti je uzvratim...

MiloŠ Milačić

[Nightmaster]

Možda spava - DIS

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noc slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budjenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noćas snih;
Ne sećam se nićeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaze, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.

[narcisa zec]

"Love Hides"

Love hides in the strangest places.
Love hides in familiar faces.
Love comes when you least expect it.
Love hides in narrow corners.
Love comes to those who seek it.
Love hides inside the rainbow.
Love hides in molecular structures.
Love is the answer.

James Daglas Morison (Jim Morison)

[Nale 83]

Grešio sam mnogo

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji – sve je drugo tuđe.
 
Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao – ni kad biste hteli.

Duško Trifunović

[Uhy]

*Pjesma nad pjesmama* (J.P. Kamov)

pođimo, ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.

ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.

velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja Prva od Žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.

naša će ljubav biti Kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša,
čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal- i tragika će biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša- šibat će nas strahotom i bol će biti očajna pjesma naša;
šuma će biti hram naš i trava postelja naša- Kaos božanstvo naše;
a duše naša žrtva.

mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanjiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov- o nema srce božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigara i miris njezin je ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su drugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;
pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače;
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.

tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdžbe;
on će biti onaj koji će buditi zaspale i uskrisivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.

I naš će klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.

pođimo, ciganko moja, crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u Kaosu, a iz Kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.

pođimo, ciganko moja, gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;
i nadjenut ćemo mu ime, naljepše ime od lijepih:
PREVRAT će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!

[narcisa zec]

Lijepa je ova gresna  pjesmica , prvi put citam i svidja mi se

Nisam ti podarila najljepsu pjesmu

Nisam ti podarila najljepsu pjesmu,
jos je nisam iznijela iz sna.
Negdje u srcu sa čežnjama luta
kao topla misao nejasna.

Pjesma, začeta ko zna gdje i kada,
mozda i prije nego sam te srela,
pjesma šira od nebeskih polja
u koju je stala moja duša cijela.

U njoj je ljubav s krilima leptira
sto postoji samo medj zvijezdama,
ljubav toplija od sunčevog oka,
jasnija nego mjesečina sama.

U toj pjesmi zlatom izatkanoj,
ovjenčanoj riječima bisernim i snenim
rekla bih pobozno kao pred oltarom
koliko te volim i koliko zelim.   
                                     

                                 Gordana Sarić