Opera se može definisati kao drama u kojoj glavni akteri uglavnom pevaju većinu svoje uloge. Smatra se jednim od najkompleksnijih oblika umetnosti. Kombinuje pevanje, glumu, orkestralnu muziku, kostime, scenario (libreto), a često i balet kao vrstu plesa.
Reč opera je skraćeni oblik italijanskog izraza opera da musica (muzičko delo), čime se želi opisati opera kao zbir muzičkih dela: solo pevanja, horskog pevanja, kao i igre u jednom delu. Prvo delo koje se smatra operom u današnjem smislu je opera Dafne (Daphne) italijanskog kompozitora Jakopa Perija (Jacopo Peri) iz 1597. godine, a tekst za tu operu je obnovio Otavio Rinučini. Napisana je za elitni krug firentinskih humanističkih umetnika koji su se okupljali u prostorijama "Camerata". Namera je bila da se operom Dafne oživi klasična grčka tragedija, kao deo celokupnog buđenja antičkih vrednosti u periodu renesanse. Sledeća Perijeva opera Euridika (Euridice) iz 1600. godine je najstarija sačuvana operska partitura.
Pevanje predstavlja samu srž opere. U velikoj operi (grand opera), vrsti opere koja se najčešće izvodi u današnje vreme, čitav tekst je pevan. Ovakve opere obuhvataju kako solo pevanje, tako i horske deonice i igračke numere (uglavnom baletske), a često su i briljantni primeri likovne umetnosti u pogledu scenografije i kostima. Za razliku od ovoga, u komičnim operama (opera buffa) najčešće nema većih, grandioznih scena, a često ni hor nije toliko zastupljen, a radnja između arija je prikazana rečitativima (it. recitativo), polu-govornim polu-pevanim pasažima uz (uglavnom samo akordsku) pratnju najčešće redukovanog orkestra ili klavijaturnog instrumenta (klavir ili čembalo). Sam termin komična opera ne implicira zabavnu radnju. Ovaj naziv se odnosi na opere sa vedrijom temom od tzv. ozbiljnih opera (it. opera seria). Ova razlika se pojavila u 18. veku i smatralo se da komične opere treba da se bave običnim ljudima i mestima i da imaju srećan kraj, dok ozbiljne opere treba da se bave mitološkim ili istorijskim temama koje se završavaju tragično. Kasnije, tema komičnih opera je postala osnova za verističke opere, ali one su se najčešće završavale tragično (takve su Travijata (La Traviata) Đuzepea Verdija (Giuseppe Verdi), Seljačko poštenje (Cavalleria Rusticana) Pjetra Maskanjija (Pietro Mascagni), Boemi (La Bohémè) i Madam Baterflaj (Madamme Butterfly) Đakoma Pučinija (Giacomo Puccini) i mnoge druge). Veselije teme su u 19. veku postale osnova za operete koje su se kasnije (u 20. veku) razvile u vodvilje i (najpre u SAD-u) mjuzikle.
Pevačke uloge se u operi razvrstavaju po rasponu i boji glasa. Muški glasovi mogu biti (od najvišeg ka najnižem) kontratenor (it. contratenore), tenor (it. tenore), bariton (it. baritono), bas-bariton (it. baritono basso) i bas (it. basso). Ženski glasovi su sopran (it. soprano), mecosopran (it. mezzo[-]soprano) i alt (it. alto), koji se nekada nazivao i kontralt (it. contralto). Svaki od ovih glasova ima i podvrste (na primer, kod soprana to su lirski sopran, dramski sopran, koloraturni sopran, spinto sopran, i kao posebna vrsta, vagnerijanski sopran).
izvor_________________________________________
ja licno volim i slusam, bila sam u Beograd na 2 opere preko skole i to treba doziveti. Steta sto Nis nema neku mini opersku salu...
Sta vi mislite o ovom vidu muzike?