Mario Vargas Llosa
prvi je latinoamerički pisac koji je 2010. primio Nobelovu nagradu za književnost . Vargas ima 74 godine i autor je više od trideset romana, drama i ogleda, među kojima su najpoznatiji Jarčeva Gozba, Razgovor u katedrali, Rat na kraju sveta i Put do raja. Povodom nagrade književnik je izjavio u New Yorku, gde trenutno živi i predaje na Univerzitetu Princeton, kako nagrada nije samo priznanje njegovom radu već i latinoameričkoj književnosti u celini.
"Mislim kako je zanimljivo da je latinoamerička književnost, kad sam ja bio mlad i počinjao pisati, bila praktički ignorisana od ostatka sveta" – rekao je Vargas Llosa. "Izgledalo je da je Latinska Amerika regija u kojoj postoje samo diktatori, revolucionari i katastrofe. Sad znamo da Latinska Amerika može proizvesti takođe umetnike,muzičare, slikare, mislioce i romanopisce".
Čileankice
B ilo je to prekrasno leto. Došao je Pérez Prado sa svojim orkestrom od dvanaest profesora da oživi karnevalske plesove u Clubu Terrazas u Mirafloresu i u Lawn Tenisu u Limi, organizovao je nacionalno takmičenje u mambu na Plazi de Acho, koje je pobralo velik uspeh uprkos pretnji kardinala Juana Gualberta Guevare, limskoga nadbiskupa, da će izopćiti sve parove učesnike, a moja četvrt – Barrio Alegre – iz ulica Diego Ferré, Juan Fanning i Colón u Mirafloresu nadmetala se na svojevrsnim olimpijskim igrama u malom nogometu, biciklizmu, atletici i plivanju sa komšijskim iz Ulice San Martín, koju smo, dakako, dobili.
Bilo je izvanrednih događaja toga leta 1950. Cojinoba Lanas zatreskao se prvi put u jednu curu – riđokosu Seminauel – a ona je, na iznenađenje celog Mirafloresa, rekla “da”. Cojinoba je zaboravio na svoje šepanje i otada se uvek kad je hodao ulicama isprsio kao Charles Atlas. Tico Tiravante je prekinuo s Ilse, a zatreskao se u Lauritu, Víctor Ojeda zatreskao se u Ilse i prekinuo s Inge, Juan Barreto zatreskao se u Inge i prekinuo s Ilse. Došlo je do takvog sentimentalnog preslaganja u četvrti da smo bili omamljeni – zaljubljeni su se parovi raspadali i sastavljali i kad bismo subotom izlazili sa zabava, nisu uvek bili isti kao kad su ušli. “Kakva nepoćudnost!” sablažnjavala se moja tetka Alberta, s kojom sam živeo od smrti svojih roditelja.
V alovi na kupalištima Mirafloresa razbijali su se dvaput, prvi put daleko, dvesto metara od plaže, i donde smo mi hrabriji jahači na valovima podranjali pod njih puštajući da nas vuku nekih sto metara do mesta gdje su odumirali samo kako bi se obnovili u velikim elegantnim valovima, a potom se opet razbijali kako bi se drugi put rasprsnuli i otklizali nas do šljunčanoga žala.
Tog izvanrednog leta na zabavama u Mirafloresu svi su prestali plesati valcere, corridos, blues, bolera i huarache, jer je harao mambo. Mambo, potres koji je sve dečje, mladenačke i zrele parove na zabavama u četvrti terao da se kreću, skaču, poskakuju i prave figure. A sigurno se isto događalo izvan Mirafloresa, izvan našega sveta i života, u Linceu, Breni, Chorrillosu ili još egzotičnijim četvrtima poput La Victorije, u središtu Lime, Rímacu i Porveniru, u koje mi Miraflorinci nismo kročili niti smo pomišljali da ćemo ikad morati kročiti.
.....
A li ako je bilo tako, zašto su roditelji Čileankica napustili tu divnu zemlju i došli u Peru? Jer već na prvi pogled, oni nisu bili bogataši, nego sirotinja. Zasad nisu živeli kao mi, cure i dečaci iz Barrio Alegrea, u kućama s majordomom, kuharicama, služavkama i vrtlarima, nego u stančiću u uskoj trokatnici u Ulici Esperanza, u blizini restorana Gambrinus. U Mirafloresu je tih godina, nasuprot onomu što će se dogoditi neko vreme poslije, kad budu počele nicati stambene zgrade i nestajati kuće, u stanovima živela jedino sirotinja, ta slaba ljudska vrsta kojoj su, čini se, – jao, kakve li štete! – pripadale Čileankice.
N ikad nisam vidio njihove roditelje. One nikad nisu ni mene ni ijednu drugu curu ili dečaka iz četvrti povele kući. Nikad nisu slavile rođendan ili napravile zabavu, niti su nas pozvale na čaj ili igru – kao da su se sramile, ne želeći da vidimo na kako skromnom mestu žive. Mene je to što su sirotinja i što se stide svega onoga što nemaju ispunjavalo sažaljenjem, ali i povećavalo moju ljubav prema Čileankici i usadilo mi je altruističke misli: ‘Kad se Lily i ja oženimo, dovest ćemo celu nenu porodicu da živi s nama.’
Ali među mojim prijateljima, a posebno mojim miraflorinskim prijateljicama, to što nam Lucy i Lily ne otvaraju vrata svoga doma izazivalo je nepoverenje. ‘Zar toliko umiru od gladi da ne mogu organizovati čak ni zabavu?’ pitale su se. ‘Možda razlog nije to što su siromašne, nego to što su škrtice’, pokušavao je popraviti Tico Tiravante, a zapravo je samo sve pogoršao.
D ečaci iz četvrti počeli su odjednom ružno govoriti o Čileankicama, zbog načina na koji su se šminkale i odevale, ismevali su skromnu garderobu koju su nosile – svi smo već napamet znali te suknjice, bluzice i sandale koje su kombinovale na sve moguće načine da bi prikrile istinu – ja sam ih pak branio, pun svete ljutnje, bili su to ispadi iz zavisti, bili su zeleni od te zavisti, pogubne zavisti, jer na zabavama Čileankice nikad nisu bile zapostavljene, svi su dečaci stajali u redu da ih povedu na ples (‘Zato što dopuštaju da priljube svoja tela uz njihova, na taj način niko ne može biti zapostavljen’, govorila je Laura), a na sastancima u četvrti, u igrama, na plaži ili u Parqueu Salazar bile su uvek u središtu pozornosti i svi su se dečaci oko njih vrteli, dok druge… (‘Zato što su umišljene i drznice i jer se njima usudite pričati nepristojne šale, što vam mi ne dopuštamo!’ krenula je u protunapad Teresita.) I naposletku zato što su Čileankice bile prekrasne, moderne, dovitljive, dok su one bile usiljene, zaostale, zastarele, licemerne i pune predrasuda. (“Sebi na čast!” odgovarala je Ilse podrugujući nam se.)
A li iako su ih ogovarale, cure iz Barrija Alegrea i dalje su ih pozivale na zabave, da idu sa njima na kupališta u Mirafloresu, na misu u dvanaest nedeljom, na matinées i na obavezne obilaske Parquea Salazar od sumraka do pojave prvih zvezda, koje su toga leta treperile na nebu Lime od januara do marta i uveren sam da ih ni jedan jedini dan nisu sakrili oblaci kao što se inače događa u ovom gradu najveći deo godine. Činile su to zato što smo ih mi dečaci zamolili i jer su, u dnu duše, cure iz Mirafloresa bile oduševljene Čileankicama, baš kao što nad ptičicom ima moć kobra, koja ju hipnotizira pre no što će je progutati, ili grešnica nad sveticom, ili vrag nad anđelom. Zavidele su strankinjama pristiglima iz tako daleke zemlje kao što je Čile na slobodi, koju one nisu imale da izlaze kamo zažele i da ostaju u šetnji ili na plesu do kasnih sati, ne tražeći dopuštenje da ostanu barem još malo, i na tome što njihovi tate, mame, starija sestra ili tetka ne uhode gledajući kroz prozor s kim i kako plešu na zabavi, ili ih odvode kući jer je već dvanaest naveče, doba kad pristojne devojke ne plešu i ne razgovaraju na ulici s muškarcima (to su radile ekshibicionistice, fifice i mešanke), nego su u svojim domovima i u svom krevetu sanjaju anđelčiće. Zavidele su Čileankicama što su toliko okretne, što plešu s tako malo naprezanja ne mareći ako im se otkriju kolena, što pomiču ramena, grudi i guzičice, onako kako to ne čini nijedna cura iz Mirafloresa, i što sebi možda s dečacima dopuštaju onakve slobode na kakve se one