Omiljeni odlomci

  • Odgovora: 25
Stranice: « 1 2 3

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

*

Van mreže Dunjoca

  • *
  • 97
  • Zahvaljeno: 3 puta
  • 2
  • Pol: Žensko
  • Snovi se skrivaju u trepavicama
Odg: Omiljeni odlomci
« Odgovor #20 poslato: 11:36:03, 17.Mar.2019. »
HERMAN HESE - UMETNOST DOKOLICE (BESANE NOĆI)

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vreme vetar u baštama pomeri drveće. Negde zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola.

...

A sna nema.
...

Ne pomaže ti da ideš gore-dole, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i detinjstvo, šume u kojima je proživeo najslobodnije i najnezaboravnije dečačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dečačkih igara. Slike roditelja, strane, ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obesti izbegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povredio svoj ili tuđ ponos, ili se ogrešio o prijatelje nekom nesmotrenom rečju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe.

U našem užurbanom i neosetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovčegom majke, verovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvek prate nemiri i mučenja.
Vrednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.
Ko gleda u ogledalo vode,vidi najpre svoju vlastitu sliku
 


*

Van mreže Dunjoca

  • *
  • 97
  • Zahvaljeno: 3 puta
  • 2
  • Pol: Žensko
  • Snovi se skrivaju u trepavicama
Odg: Omiljeni odlomci
« Odgovor #21 poslato: 11:36:32, 17.Mar.2019. »
MEŠA SELIMOVIĆ - TVRĐAVA

- Iskustvo me naucilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome.
Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim
osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i tražiš, osjecaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocinje da shvata.
Slušalac je babica u teškom porodjaju rijeci. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

- Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednacen damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta ce biti sutra, važan je ovaj cas blaženstva bez misli... Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konacnost.
Prvi put znam šta je sreca, osjecam je, vidim, mirišem.
Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreca. Da li je mogu zadržati?

- San je ono što se želi, a život je budjenje.

- Kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.
Slucajnost odlucuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najcešce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost.
Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo.
Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas može sacekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Sta je onda naše u tom gužvanju? Nešto mora biti moje.

- Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olakšanje. Kad osjetim radost, trazim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je covjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopusti ti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez cega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujedjen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan
pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje.
Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da traži od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali bliži.
Ko gleda u ogledalo vode,vidi najpre svoju vlastitu sliku
 

*

Van mreže Dunjoca

  • *
  • 97
  • Zahvaljeno: 3 puta
  • 2
  • Pol: Žensko
  • Snovi se skrivaju u trepavicama
Odg: Omiljeni odlomci
« Odgovor #22 poslato: 11:37:00, 17.Mar.2019. »
MEŠA SELIMOVIĆ - DERVIŠ I SMRT

- ... Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad...

- Grešne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?

- Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono što je prošlo... ali zašto se javlja kad mi je najmanje potrebno?

- Čovjek najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi.

- Nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim odredjeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.

- DO KRAJA ŽIVOTA UPOZNAVAĆU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NEĆU. UVIJEK ĆE ME ZBUNJIVATI NEOBJAŠNJIVOŠĆU SVOJIH POSTUPKA.

- Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha...

- Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

- Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

- ... Primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izadjem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje...

- Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.

- Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao.

- Ako hoćeš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran.

- Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tudjom glavom.
Ko gleda u ogledalo vode,vidi najpre svoju vlastitu sliku
 

*

Van mreže Dunjoca

  • *
  • 97
  • Zahvaljeno: 3 puta
  • 2
  • Pol: Žensko
  • Snovi se skrivaju u trepavicama
Odg: Omiljeni odlomci
« Odgovor #23 poslato: 11:37:50, 17.Mar.2019. »
PAULO KOELJO

VERONIKA JE ODLUČILA DA UMRE


Sve je u njenom životu bilo isto, a kad mladost jednom prođe, nastupa dekadencija, starost koja ostavlja neizbrisive tragove, dolaze bolesti, a prijatelji odlaze. Na kraju krajeva, nastavljanjem življenja ništa se ne dobija: naprotiv, otvaraju se samo nove mogućnosti za patnju.

Kako opravdati – u jednom svetu gde svi nastoje da prežive, po svaku cenu – osobe koje same odluče da umru? Niko o tome ne može da sudi. Svako, sam, najbolje zna dokle seže njegova patnja, i da li mu je život lišen svakog smisla.

Kao što to obično biva u svakoj porodici, i on je bio sklon da svu krivicu svali na nekoga izvan nje, odlučno tvrdeći da roditelji nisu znali šta čine kad su donosili tako drastičnu

odluku.

Svako ljudsko biće je jedino, jedinstveno, sa osobenim svojstvima, nagonima, uživanjima, težnjama ka pustolovinama. Ali društvo svima nameće jedan zajednički obrazac ponašanja – a ljudi se najčešće čak i ne zapitaju zašto. Jednostavno ga prihvataju, kao što su i daktilografi prihvatili raspored QWERTZ kao najbolji mogući. Jeste li ikad u životu sreli nekoga ko se zapitao zašto kazaljke na satu
idu u jednom smeru, a ne u suprotnom?
Ko gleda u ogledalo vode,vidi najpre svoju vlastitu sliku
 

*

Van mreže Dunjoca

  • *
  • 97
  • Zahvaljeno: 3 puta
  • 2
  • Pol: Žensko
  • Snovi se skrivaju u trepavicama
Odg: Omiljeni odlomci
« Odgovor #24 poslato: 10:17:39, 20.Mar.2019. »
Mario Vargas Llosa

prvi je latinoamerički pisac koji je 2010. primio Nobelovu nagradu za književnost . Vargas  ima 74 godine i autor je više od trideset romana, drama i ogleda, među kojima su najpoznatiji Jarčeva Gozba, Razgovor u katedrali, Rat na kraju sveta i Put do raja. Povodom nagrade književnik je izjavio  u New Yorku, gde trenutno živi i predaje na Univerzitetu  Princeton, kako nagrada nije samo priznanje njegovom radu već i latinoameričkoj književnosti u celini.
"Mislim kako je zanimljivo da je latinoamerička književnost, kad sam ja bio mlad i počinjao pisati, bila praktički ignorisana od ostatka sveta" – rekao je Vargas Llosa. "Izgledalo je da je Latinska Amerika regija u kojoj postoje samo diktatori, revolucionari i katastrofe. Sad znamo da Latinska Amerika može proizvesti takođe umetnike,muzičare, slikare, mislioce i romanopisce".

Čileankice

B ilo je to prekrasno leto. Došao je Pérez Prado sa svojim orkestrom od dvanaest profesora da oživi karnevalske plesove u Clubu Terrazas u Mirafloresu i u Lawn Tenisu u Limi, organizovao je nacionalno takmičenje u mambu na Plazi de Acho, koje je pobralo velik uspeh uprkos pretnji kardinala Juana Gualberta Guevare, limskoga nadbiskupa, da će izopćiti sve parove učesnike, a moja četvrt – Barrio Alegre – iz ulica Diego Ferré, Juan Fanning i Colón u Mirafloresu nadmetala se na svojevrsnim olimpijskim igrama u malom nogometu, biciklizmu, atletici i plivanju sa komšijskim iz Ulice San Martín, koju smo, dakako, dobili.
Bilo je izvanrednih događaja toga leta 1950. Cojinoba Lanas zatreskao se prvi put u jednu curu – riđokosu Seminauel – a ona je, na iznenađenje celog Mirafloresa, rekla “da”. Cojinoba je zaboravio na svoje šepanje i otada se uvek kad je hodao ulicama isprsio kao Charles Atlas. Tico Tiravante je prekinuo s Ilse, a zatreskao se u Lauritu, Víctor Ojeda zatreskao se u Ilse i prekinuo s Inge, Juan Barreto zatreskao se u Inge i prekinuo s Ilse. Došlo je do takvog sentimentalnog preslaganja u četvrti da smo bili omamljeni – zaljubljeni su se parovi raspadali i sastavljali i kad bismo subotom izlazili sa zabava, nisu uvek bili isti kao kad su ušli. “Kakva nepoćudnost!” sablažnjavala se moja tetka Alberta, s kojom sam živeo od smrti svojih roditelja.

V alovi na kupalištima Mirafloresa razbijali su se dvaput, prvi put daleko, dvesto metara od plaže, i donde smo mi hrabriji jahači na valovima podranjali pod njih puštajući da nas vuku nekih sto metara do mesta gdje su odumirali samo kako bi se obnovili u velikim elegantnim valovima, a potom se opet razbijali kako bi se drugi put rasprsnuli i otklizali nas do šljunčanoga žala.
Tog izvanrednog leta na zabavama u Mirafloresu svi su prestali plesati valcere, corridos, blues, bolera i huarache, jer je harao mambo. Mambo, potres koji je sve dečje, mladenačke i zrele parove na zabavama u četvrti terao da se kreću, skaču, poskakuju i prave figure. A sigurno se isto događalo izvan Mirafloresa, izvan našega sveta i života, u Linceu, Breni, Chorrillosu ili još egzotičnijim četvrtima poput La Victorije, u središtu Lime, Rímacu i Porveniru, u koje mi Miraflorinci nismo kročili niti smo pomišljali da ćemo ikad morati kročiti.

.....

A li ako je bilo tako, zašto su roditelji Čileankica napustili tu divnu zemlju i došli u Peru? Jer već na prvi pogled, oni nisu bili bogataši, nego sirotinja. Zasad nisu živeli kao mi, cure i dečaci iz Barrio Alegrea, u kućama s majordomom, kuharicama, služavkama i vrtlarima, nego u stančiću u uskoj trokatnici u Ulici Esperanza, u blizini restorana Gambrinus. U Mirafloresu je tih godina, nasuprot onomu što će se dogoditi neko vreme poslije, kad budu počele nicati stambene zgrade i nestajati kuće, u stanovima živela jedino sirotinja, ta slaba ljudska vrsta kojoj su, čini se, – jao, kakve li štete! – pripadale Čileankice.

N ikad nisam vidio njihove roditelje. One nikad nisu ni mene ni ijednu drugu curu ili dečaka iz četvrti povele kući. Nikad nisu slavile rođendan ili napravile zabavu, niti su nas pozvale na čaj ili igru – kao da su se sramile, ne želeći da vidimo na kako skromnom mestu žive. Mene je to što su sirotinja i što se stide svega onoga što nemaju ispunjavalo sažaljenjem, ali i povećavalo moju ljubav prema Čileankici i usadilo mi je altruističke misli: ‘Kad se Lily i ja oženimo, dovest ćemo celu nenu porodicu da živi s nama.’
Ali među mojim prijateljima, a posebno mojim miraflorinskim prijateljicama, to što nam Lucy i Lily ne otvaraju vrata svoga doma izazivalo je nepoverenje. ‘Zar toliko umiru od gladi da ne mogu organizovati čak ni zabavu?’ pitale su se. ‘Možda razlog nije to što su siromašne, nego to što su škrtice’, pokušavao je popraviti Tico Tiravante, a zapravo je samo sve pogoršao.

D ečaci iz četvrti počeli su odjednom ružno govoriti o Čileankicama, zbog načina na koji su se šminkale i odevale, ismevali su skromnu garderobu koju su nosile – svi smo već napamet znali te suknjice, bluzice i sandale koje su kombinovale na sve moguće načine da bi prikrile istinu – ja sam ih pak branio, pun svete ljutnje, bili su to ispadi iz zavisti, bili su zeleni od te zavisti, pogubne zavisti, jer na zabavama Čileankice nikad nisu bile zapostavljene, svi su dečaci stajali u redu da ih povedu na ples (‘Zato što dopuštaju da priljube svoja tela uz njihova, na taj način niko ne može biti zapostavljen’, govorila je Laura), a na sastancima u četvrti, u igrama, na plaži ili u Parqueu Salazar bile su uvek u središtu pozornosti i svi su se dečaci oko njih vrteli, dok druge… (‘Zato što su umišljene i drznice i jer se njima usudite pričati nepristojne šale, što vam mi ne dopuštamo!’ krenula je u protunapad Teresita.) I naposletku zato što su Čileankice bile prekrasne, moderne, dovitljive, dok su one bile usiljene, zaostale, zastarele, licemerne i pune predrasuda. (“Sebi na čast!” odgovarala je Ilse podrugujući nam se.)

A li iako su ih ogovarale, cure iz Barrija Alegrea i dalje su ih pozivale na zabave, da idu sa njima na kupališta u Mirafloresu, na misu u dvanaest nedeljom, na matinées i na obavezne obilaske Parquea Salazar od sumraka do pojave prvih zvezda, koje su toga leta treperile na nebu Lime od januara do marta i uveren sam da ih ni jedan jedini dan nisu sakrili oblaci kao što se inače događa u ovom gradu najveći deo godine. Činile su to zato što smo ih mi dečaci zamolili i jer su, u dnu duše, cure iz Mirafloresa bile oduševljene Čileankicama, baš kao što nad ptičicom ima moć kobra, koja ju hipnotizira pre no što će je progutati, ili grešnica nad sveticom, ili vrag nad anđelom. Zavidele su strankinjama pristiglima iz tako daleke zemlje kao što je Čile na slobodi, koju one nisu imale da izlaze kamo zažele i da ostaju u šetnji ili na plesu do kasnih sati, ne tražeći dopuštenje da ostanu barem još malo, i na tome što njihovi tate, mame, starija sestra ili tetka ne uhode gledajući kroz prozor s kim i kako plešu na zabavi, ili ih odvode kući jer je već dvanaest naveče, doba kad pristojne devojke ne plešu i ne razgovaraju na ulici s muškarcima (to su radile ekshibicionistice, fifice i mešanke), nego su u svojim domovima i u svom krevetu sanjaju anđelčiće. Zavidele su Čileankicama što su toliko okretne, što plešu s tako malo naprezanja ne mareći ako im se otkriju kolena, što pomiču ramena, grudi i guzičice, onako kako to ne čini nijedna cura iz Mirafloresa, i što sebi možda s dečacima dopuštaju onakve slobode na kakve se one
Ko gleda u ogledalo vode,vidi najpre svoju vlastitu sliku
 

*

Van mreže Dunjoca

  • *
  • 97
  • Zahvaljeno: 3 puta
  • 2
  • Pol: Žensko
  • Snovi se skrivaju u trepavicama
Odg: Omiljeni odlomci
« Odgovor #25 poslato: 16:27:31, 03.Apr.2019. »
"...Duhovni značaj ljubavi najbolje se meri onim što ona može da postigne, a to je zaista mnogo.
Ljubav može da isjeli.Ljubav može da obnovi.
Ljubav može da nas zaštiti, nadahne svojom snagom.
Ljubav može da nas približi Bogu.
Sve što ljubav želi da učini moguće je . Međutim, upravo zbog tog znanja razdor između ljubavi i ne - ljubavi postao je bolniji. Mnogi ljudi su doživjeli ljubav - kao zadovoljstvo, seks, zaštitu ili tako da neko drugi zadovoljava njihove svakodnevne potrebe - a da nisu videli da se pred njima otvara poseban put. Socijalno "normalan"ciklus ljubavi jednostavno znači pronaći pogodnog partnera, venčati se i podići porodicu. Ali taj društveni obrazac ne predstavlja put, jer iskustvo braka i podizanje dece nije automatski duhovno. Tužno je reći, ali mnogi ulaze u veze koje traju čitav život a u kojima ljubav vremenom bledi, ili pak daje trajno saputništvo ali ne raste u svojim unutrašnjim dimenzijama. Duhovni put postoji samo zbog jednog razloga: on pokazuje duši kako da raste. U tom rastu otkrivaju se duhovne istine, ostvaruju se duhovna obećanja.Kada pronađete svoj put , pronaći ćete i svoju ljubavnu priču..."

Dipak Čopra - Put do ljubavi
Ko gleda u ogledalo vode,vidi najpre svoju vlastitu sliku
 



Stranice: « 1 2 3

 

Brzi odgovor Vam omogućava da pošaljete poruku bez učitavanja nove stranice.

Upozorenje: u ovoj temi nije pisano već više od 365 dana.
Ukoliko niste sigurni da želite da odgovorite, razmislite o pokretanju nove teme.


Maksimum znakova 20000; preostalih znakova: 20000

Related Topics

  Naslov teme / Započeo Odgovora Najnovije:
3 Odgovora
1961 Pregleda
Najnovije: 12:34:32, 13.Sep.2009.
revelation09
26 Odgovora
22624 Pregleda
Najnovije: 16:32:43, 03.Apr.2019.
Dunjoca
11 Odgovora
8026 Pregleda
Najnovije: 16:28:39, 03.Apr.2019.
Dunjoca