Cao svima, moje ime je Srdjan, imam 31god i nov sam na ovom forumu. Imam par stvari koje me kopkaju i zanimaju me vasa misljenja.
Reci cu vam malo o sebi i sa cime imam problema.
Zbog doktorskih studija i postdoktorskog istrazivackog rada sam bio odsutan iz zemlje zadnjih 7-8 god. Poprilicno dugo sam se koncentrisao na karijeru i usavrsavanje. Sa ove tacke gledista mislim da sam mogao bolje da zivim i da imam "balansiraniji" zivot. Tokom poslednjih par godina sam promenio misljenje o mnogim stvarima i shodno tome prioriteti su mi znacajno drugaciji nego sto su bili.
Jedan od stvari koje su mi sve vaznije i vaznije je porodica. Hteo bih da formiram porodicu ali jos uvek nisam nasao pravu osobu (znacajnim delom sam pravio odluke zarad karijere a ne porodicnog zivota). Kako bilo, svi znamo sta je ciniti. Plan je jednostavan.
Pocetni koraci: upoznati devojku, proceniti da li smo "srodne duse" i kompetabilni u pogledu zajednickog zivota i planova za porodicu.
Ok, idemo. Nikad mi nije bio problem da pridjem devojkama i da pocnem razgovor. Sta sam otkrio posle vec nekog vremena trazenja je da nije nedostupnost "udavaca" (u Srbiji i/ili inostranstvu) problem nego sistem vrednosti i ocekivanja.
Kad god prica skrene na neku od tema "zajednistva", porodice u kojoj smo odrasli, izlazaka, upoznavanja potencijalnih zivotnih partnera, buduce porodice...obicnog prijateljstva...uznemiravajuci "znaci" pocnu da se pojavljuju.
"Ja", "ja" i opet "ja" sa ponekim "meni" i "za mene" preuzmu razgovor. Mozda jesam zastareo, staromodan i nerealan ali licno mislim da u porodici "mi" dolazi pre "ja, ti, ona/ona". Moja porodica je uvek bila naj, naj u vecini pogleda i samo se nadam da cu i ja svojoj porodici moci da pruzim barem slican nivo podrske, paznje i ljubavi. Zvuci mi nerealno da bi nasa deca uzivala isti/slican kvalitet zivota a da nisu okruzeni srdacnim ljudima kao sto je moja trenutna familija. Malo imam problema da prihvatim da toliko osoba vidi porodicu ili kao nacin da zadovolje svoje hirove ili cak kao prepreku za "licno napredovanje".
Bio bih vam svima zadovoljan ako biste mogli da prokomentarisete da li sam ja u zabludi i nedovoljno "moderan" ili kao sto mi se cini stvarno postoji odredjeni kulturoloski fenomen da su ljudi izuzetno egocentricni i sebicni. Da li je stvarno uzaludno truditi se u danasnje vreme da prenesem na nova pokoljenja vrednosti koje smatram dobrim i korisnim? Da li sam ja stvarno izvan tokova ako smatram da vrednosti potrosackog drustva nisu za mene? Jednostavno ne mogu da prihvatim da zrtvovati nerodjenu decu zarad npr. automobila, letovanja i ostalih materialnih vrednosti uopste moze da se smatra vrednost, a ipak, toliko ljudi se ponasaju u skladu sa "naprednijim drustvom" ...
Bilo bi bolje da prestanem svoje kuckavam i pustim ostale da podele svoje misljenje

Unapred hvala svima koji zele da se pridruze raspravi i pomognu savetima.