:: MojForum.net :: > :: Talenat :: > :: Književnost :: > :: Pisci :: Tema: Aleksa Santic

[Nale 83]

Aleksa Santic (Mostar, 27. maj 1868. - 2. februar 1924, Mostar), jedan je od najvecih srpskih i bosanskohercegovackih pesnika.
Aleksa je veoma rano ostao bez oca, tako da je veci deo mladosti proveo u porodici strogog strica. Imao je dva brata i jednu sestru.
Posto je ziveo u trgovackoj porodici, ukucani nisu imali dovoljno razumevanja za njegov talenat. Zavrsio je trgovacku skolu u Trstu i Ljubljani i potom se vratio u Mostar.
Najveca dela stvorio je na kraju XIX i pocetkom XX veka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilic i Jovan Jovanovic Zmaj, a od stranih je najvise postovao Hajnriha Hajnea.
Njegove pesme pune su emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne ceznje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrozen srpski narod. 1887. je postao je saradnik "Goluba", a zatim "Bosanske vile", "Nove zete", "Javora", "Otadzbine". On je 1888. bio osnivac i predsednik Srpskog pevackog drustva "Gusle" - koje uzima za program ne samo negovanje pesme nego i razvijanje nacionalne svesti. Zatim je izabran za prvog potpredsenika mostarskog pododbora "Prosvete". 1896., kada je pokrenuta "Zora", bio je jedan id njenih urednika. 1907. Mostar ga je izabrao "kao jednog od svoja cetiri predstavnika" za prvu skupstinu Narodne organizacije.
Tokom zivota je objavio ogroman broj pesama, a od dela se odvajaju: "Hasanaginica", "Na starim ognjistima", "Andjelija", "Nemanja" i "Pod maglom".
Najpoznatije njegove pesme su:
"Emina" (1903)
"Ne veruj" (1905)
"Ostajte ovdje" (1896)
"Pretpraznicko vece" (1910)
"Sto te nema" (1897)
"Vece na skolju" (1904)
"O klasje moje" (1910),
"Moja otadzbina" (1908).

Izabran je za dopisnog clana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.
Poznati pesnik umro je u Mostaru 2. februara 1924. godine od tuberkuloze.

izvor

[Nale 83]

Proljece
Nemoj, draga, nocas da te san obrva
I da sklopis oci na duseku mekom,
Kada mjesec sine nad nasom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodice e mlado proljece! I svuda
Prosuce se miris mladih jorgovana;
I pahulje snjezne padace sa grana
U nas bistri potok sto bastom krivuda.

Uzvice se Ljeljo nad nasim Mostarom,
I svaki ce prozor zasuti beharom,
da probudi srca sto ljube i gore...

zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dodji, i u basti budi ruza prva,
I namom srcu mirisi do zore!

[Nale 83]

Emina          

Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodjoh pokraj baste staroga imama;
Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajase Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imena,
stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa jos kad se sece i plecima krece...
- Ni hodzin mi zapis vise pomoc nece!

Ja joj nazvah selam. Al` moga mi dina,
Ne sce ni da cuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po basti djule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krene bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dodje lijepa Emina.
samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alcak, sto za njome crko`!

1903

[Nale 83]

I opet mi dusa sve o tebi sanja

I opet mi dusa sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni cista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blazenstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oci sto se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Jos u nebo gleda i zivota ceka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih ce nova zagrmiti jeka...

(27. augusta 1896.)

[Ch]

ČEKANJE                

Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da -
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom - oltarom
Sa koga nam gospod o milosti zbori,

Dođi da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.

1906.

[Ch]

LJUBAV      

O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.

1923.  

[Ch]

NADA              

Kad oblaci nebo skriju,
    I u crno sve zaviju,
Pa od danka stvore noć,
    Ko nam veli: "Sve će minut,
Kroz oblak će opet sinut
    Sunce sveto, božja moć"?

Kad nam snijeg dolje skrije,
    Kad nas zima ledom bije
I srdito širi jed,
    Ko nam duši glasa kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
    Rastopiće tvrdi led"?

Pa i starca, kom su dani
    Već života izbrojani,
Kom je grobak iskopan,
    Ko ga tješi u toj bijedi,
Pa mu Šapće: "Starče sijedi,
    Još ćeš živjet koji dan"?

Kad nas sudba bičem šine,
    Pa nam sreća naglo mine,
A dušu nam stegne vaj,
    Ko nam ne da malaksati,
Ko nas milim glasom prati:
    "Svakoj bijedi dođe kraj"?

To je tajna sila sveta,
    Što oko nas vječno lijeta;
To je nada - rajska moć!
    To je zvijezda najmilija,
Što nas krijepi, što nam sija
    Kroza mrklu tavnu noć.

U Mostaru, 17. februara 1889.    

[Nale 83]

Svirac

Ne, po vasem taktu gudalo ne vucem!
Melodije moje teku s vrha sama,
Gdeno zora suncu svojim zlatnim kljucem
Otvara portale, i makovi cvet
S nedara mu baca na pragove hrama,
U kraljevskom plastu gde ga otac svet
Ispraca i sprema na nov sjaj i let.

Moj zvuk radja samo drhtaj mojih struna -
Sam izbija kao vrelo reka plavi'.
S vihorima zivi uvrh gorskih kruna,
I s lucama kruzi nas ubogi kut...
On je zizak onih koje memla davi
I rodne im baste mraz ubija ljut,
Po ocima traze duga svetli put...

U skrovistu, gde ga zlatne vatre krepe,
On ne ceka nikad na tapsanje vase...
Njemu vence viju oreade lepe,
I uz harfe slazu hvala cedni poj...
I kô kaplje sunca ljiljanove case,
On u sebi hrani svetih iskra roj,
I dar od njih prima i oreol svoj...

On zedj vinom gasi iz svoga krcaga,
Sluhom svojim slusa reci s reka tajne...
On je moje delo, moja krv i snaga,
Moja sreca, radost, i bolova glas...
S njim cu i umreti jedne noci sjajne,
Kad uspeva reka, grm, polje i klas,
Grleci, o drage moje strune, vas...

[Una]

Puna dusa

Puna duša, srce smjelo,
A sa lica ushit l'jeće,
Slatkog milja bujno vrelo
Kroz dušu se blago kreće.

Na pepelu mrtvih nada
Boginja se mira budi,
Zagrijana krvca mlada,
Napojene srećom grudi.

Šta mi vječnu goni tugu
U svetinji noćnjeg mira?
Da li pozdrav, što u krugu
S anđeoskih zvoni lira?

Ili pjesma, što iz granja
Zvjezdicama slavuj poje?
Ne, To duše tebe sanja
Na oltaru vjere svoje…

[Ch]

DA LI ČUJEŠ?...         


Da li čuješ, usred ove noći,
    Iz daljine neki tajni glas?
Punan milja i božanske moći
    Tiho, blago dol'jeće do nas.

Da li glase iz gorice vile
    Donosi nam lahorovi let?
Il' slavuja slatkopjesme mile
    U dolini uspavljuju cv'jet?

Ne! To glasi heruvima sveta
    Tiho bruje u ponoći toj,
Iz svemira on zemlji dol'jeta
    Da sa pjesmom sladi sanak tvoj.

Oh, pa spavaj, tu na moje grudi
    Glavom kloni, zaboravi sv'jet, -
Štitiće te, dok zora zarudi,
    Ljubav moja i heruvim svet.