
Uticaji sa Zapada, brz život i obaveze skrajnule su i kod nas kuhinju u drugi plan. – Ljudi koji konzumiraju „fast fud” unose velike količine kalorija, masnoća i prostih (najštetnijih) šećera
Još jedno prikazivanje dokumentarca Morgana Spurloka „Super sajz mi” koji se kritički osvrće na trpezu „Mekdonaldsa”, iznurujući mesec dana sopstveno telo i hraneći se samo u ovom restoranu brze hrane, otvorio je dilemu i u Srbiji – da li se sve više ljudi i kod nas okreće ovom načinu ishrane. Doručak u pekari, ručak u „Meku”, užina u piceriji i večera na kiosku u društvu masne lepinje, punjene pljeskavice i priloga koji se krčkaju na avgustovskom suncu, samo je jedan od primera ishrane uglavnom mlađe populacije u Srbiji.
Nije Spurlok uzalud namerno nabacio 13 kilograma viška, radikalno izmenio krvnu sliku i stavio na kocku čak i sopstvenu jetru, nije rizikovao zdravlje izlažući se tolikim količinama ulja, šećera i masti. Pretpostavimo da mu namera nije bila da poljulja imidž ili ekonomski slomi (može li se to filmom snimljenim za 200.000 dolara) giganta kakav je „Mekdonalds”. Želeo je, čini se, da pokaže šta nam brza hrana može učiniti, bez obzira na ime lanca ili svetleću reklamu koja nas pozove na ručak.
Stručnjaci tvrde da je lakše jesti brzu hranu. Ukusna je, kažu. U velikim lancima brze hrane u svakom trenutku znate kakav ćete obrok dobiti. Ne menja se ni izgled, ni boja, ni veličina, sve je standardizovano. Ali, opasnost je u tome što takva hrana tera čoveka da jede više da bi se zasitio. Da ne govorimo o štetnim masnoćama i obrocima potopljenim u ulje, o bolestima koje neminovno slede ukoliko se čovek hrani brzo i s nogu.
Uticaji sa Zapada, brz život, obaveze skrajnule su i kod nas kuhinju u drugi plan. Ko još jede kod kuće u tri (supu, glavno jelo i desert), nosi jabuku na posao ili kupuje kuvano jelo koje jede u vreme pauze? U centru Beograda na svakom ćošku danas postoji neki objekat sa brzom hranom (u šta bi, s obzirom na sastojke i količinu masnoća, način pripreme, trebalo uvrstiti i pekare). I dok nas u medijima sve više obasipaju informacijama kako bi trebalo da se hranimo, malo je onih koji kažu šta bismo radikalno trebali menjati. Nije dovoljno navesti samo stručne nazive, liste dobrih i loših masti, koje opet prosečan potrošač najčešće ne razume. Nedostaju kampanje, upozorenja, alarmi da smo nacija koja ima mnogo konzumenata duvana, živi pod stresom uglavnom na rubu egzistencije i hrani se „smećem” ili „džank fudom” kako se na Zapadu zove ova vrsta hrane.
Statistika kaže da je stopa smrtnosti od nezdrave ishrane približna onoj koju izaziva duvan.
U potrazi za odgovorima među ovdašnjim lancima brze hrane i pekara, „Potrošačka politika” jer naišla na iznenađenje. Iako najveći posluju po svetskim standardima i kupce ne uskraćuju ni za jednu informaciju o hrani koju služe, ipak o pitanjima kao što su kalorijske vrednosti i efekti konzumiranja ovakve vrste hrane, nerado govore. Posao u Srbiji cveta, a tome doprinosi loša informisanost i nedovoljna briga o sopstvenom zdravlju. Tako u glavnom gradu Srbije u dane vikenda poslednji spratovi šoping centara gde posluju svetski i domaći lanci brze hrane, popunjeni su do poslednjeg mesta. Najčešći posetioci su deca, a hamburgeri i pice su hrana koju jedu čak i bebe koje tek što su prešle na čvrstu hranu.
Peciva pobeđuju hamburgere
Peciva su, po svemu sudeći, nova generacija „brze hrane”. To potvrđuje i podatak da „Forneti”, čiji je proizvod poznat i kod nas, na listi od 500 franšiza u Evropi zauzima drugo mesto u prehrambenoj industriji, odmah posle „Mekdonaldsa”. Ipak, kako su nam rekli u „Forneti Srbija” sa sedištem u Subotici, svoje proizvode ne svrstavaju u brzu hranu, nego u pekarske proizvode.
Bez formule štetnosti
Na pitanje odakle uvoze meso od koga se prave hamburgeri, ističu da je glavni snabdevač „Meka” kompanija „Eska fud solušns” iz Inđije, koja je finalni prerađivač mesa, a samo meso (govedina) kupuje se od domaćih klanica, koje imaju sve neophodne sertifikate za izvoz u EU. Da potrošači vole da se hrane u ovom lancu pokazuje i podatak kompanije da radi uobičajeno za ovo doba godine.
Čiji su bataci
U „Kentaki frajd čikinu” (KFC) nisu bili raspoloženi da daju odgovore na pitanja o tome gde nabavljaju pileće meso za svoje obroke, niti da iznesu javno podatak o kalorijskoj vrednosti proizvoda. Kako su naveli postoji procedura u komunikaciji sa medijima, kao i obaveza konsultovanja sa partnerima, za šta im nije bilo dovoljno 48 sati.
Nutricionisti kažu da više od deset odsto građana Srbije gotovo svakodnevno konzumira brzu hranu, dok nezvanični podaci pokazuju da oko 30 odsto nacije povremeno zadovolji glad na kiosku. Statistika pokazuje i da se sa veličinom grada i ovaj procenat uvećava.
Naročito je veliki broj mladih između 15 i 18 godina koji se hrane na ovakav način. Međutim, poreklo i kvalitet takve hrane su sumnjivi jer se „brzi” obroci uglavnom sastoje od mlevenog mesa, tako da malo znamo o tome od čega se, na primer, tačno sastoji pljeskavica kupljena na nekom kiosku – kaže Ana Todorović, nutricionista Doma zdravlja Savski venac.
Prosečan „fast fud” sendvič, pljeskavica ili pica imaju oko 600 kalorija, što i nije mnogo ukoliko se u obzir uzme to da je prosečnoj odrasloj osobi potrebno od 2.000 do 2.500 kalorija dnevno.
Problem predstavlja to što takvi obroci nisu funkcionalni. Samo nas zatrpavaju nepotrebnim masnoćama, solima i začinima. To su „prazne” kalorije i veoma brzo se ogladni. Takva hrana opterećuje naš organizam.
Izvor: Politika
Koliko vi sami jedete brzu hranu i da li ste svesni rizika?Ja licno nikad nisam jela batake u KFC,a u Meku ne jedem nista sem sladoleda ponekad.Ti objekti su mi sinonim za losu hranu i nije cudo sto je zovu junk food-u prevodu hrana smece.I svi znaju kako lako postaju gladni posle takvih ispraznih obroka.