nije neobično, to što bismo oprostili nekome ko nam puno znači

, oni koji su nam jako bitni, najlakše mogu da nas povrede....a kada nam je toliko neophodno njihovo prisustvo u našim životima, naravno da ćemo da se potrudimo da oprostimo
oni nebitni ne mogu ni da nas povrede,...nema razloga ni da razmišljamo o praštanju
....sve je strašno, ali laž je najgora
ako oproštaju predhodi dobar, otvoren, iskren razgovor, i ja bih oprostila i verovala da se to više neće ponoviti, ....trudila bih se da to znači da smo to stvarno prevazišli, a ne da bude jedan od onih oproštaja, koji ću pominjati svaki put kada je neka frka, svađa
svi grešimo, kako bez oproštaja
