Trebao bih da krenem odnekud.
Citav zivot nisam mogao da pripadam ni jednom drustvu.Ili je drustvo bilo pogresno ili je problem samnom
Tu dolazi drugi problem. Suvise sam samokritican.Uvek nakon nekog razgovora pomisljam da mozda nisam trebao to na taj nacin reci drugoj osobi.
Uvek za tudje negativno raspolozenje trazim krivicu u sebi
Ljudi su mi pretezno dosadni a verovatno se i bojim da budem povredjen.Usao sam u neku vrstu samoizolacije i to traje jedno 10 godina.I uopste mi nije lose
. Jako sam zeljan znanja i onda nikada dovoljno vremena da se na netu potrazi ova ili ona informacija
Ali tu i jeste problem.Zatrpavam se hobijima,informacijama,znanjima , sto je neka vrsta kompenzacije .
Obicno nemam osecaj usamljenosti osim momenata ,kao nocas.Zato sam na ovom forumu
Imam problem i sa ljubavnim relacijama ali kako godine prolaze u meni je zara sve manje, tako da i to postaje sve besmislenije
Imam osecaj da sam zadrt,sujetan,lenj,inertan. Voleo bih da se otvorim prema svetu, da prestanem kritickim okom da posmatram svoje postupke.Da se oslobodim sujete i ega.
Ponekad takav znam i da budem. Razdragan, bez ograda, spreman svakome da pomognem,hiperkomunikativan.Ali to obicno traje jedan dan.A taj dan se onda izgubi u moru sivila