
Divni odgovori učesnika uovoj temi. Pretpostavljam mladi, ozbiljni, obrazovani ljudi... Vrlo sam srećna i takvom okruženju jer znam, naučiću i sama još puno, puno toga...
I ja sam intelektualac iz druge ,,tvrdje,, sfere i verujem dosta starija od mnogih pa otuda i ove moje pretpostavke.
Moram vam ispričati nešto što verovatno nema ili ,,ima,, veze sa ovom temom ...
Kada sam upisala prvu godinu fakulteta, polako je to išlo, dosta dobro...Zadovoljna...A onda se stvoriše te famozne vežbe koje će držati asistent. Vežbe su se održavale u učionicama, bila je prepuna. Da ne dužim, pošto sam sedela u prvom redu rekao mi je da pročitam naglas neki tekst koji se odnosio na vežbe...Počela sam, onako smatrajući tj. ne razmišljajući da će to teško ići. Glas je počeo da mi drhti...čini mi se, ne znam kako se kolegama činilo nikoga nisam smela ni da pita, da me niko nije razumeo, da su samo bili kulturni jer nisam čula komentare. Dugo sam bila opterećena time, nikada više nisam sedala u prvu klupu. Na ispitu se to nije dešavalo, bilo je straha od ishoda ali nikako kao taj put.
Svakako da kako je vreme prolazilo, kako sam dolazila u kontakt sa više ljudi, taj osećaj nesigurnosti je polako jenjavao.
Kada sam počela da radim taj osećaj je nestao. Znam da je to više individualno, verovatno priroda ili šta god već...Prošlo je...
Mislim da sam u komunikaciji sa ljudima u zavisnosti da li su prijatelji, poznanici ili kolege sasvim ok...inače bi to negde svakako ,,iskočilo,,...
Nekada me deca opomene da možda malo više gestikuliram ali me i to ne opterećuje, to radim više u komunikaciji sa bliskim ljudima dok se poslovnim komunikacijama , mislim, dobro snalazim.
Sa dobrim stilom, obrazovanjem i uspešnom komunikacijom obezbedjujemo sebi mesto u životu... u bilo kom domenu.