
Violeta Milićević rođena je 18. novembra 1968. godine u Petrovcu na Mlavi.
Ljubav ka pisanju ispoljava prvi put u osnovnoj školi, kada osvaja nagrade ne konkursima časopisa ''Male novine'', ''Dečje novine'' i ''Zmaj'', ali literarni dar u njoj živi pritajen do sredine tridesetih godina života.
Godine 1987. postaje student Filološkog fakulteta u Beogradu (grupa: jugoslovenska književnost i srpskohrvatski jezik), a nakon završenih studija pronalazi svoje mesto pod suncem u gradu koji smatra pupkom sveta, u kome jedino živi u pravom i punom smislu te reči, iako joj duh rado zalazi u neke vremenski i prostorno udaljene gradove.
Radi kao profesor književnosti i jezika u srednjoj školi.
Godine 1997. upisuje studije francuskog jezika i književnosti.
Prevodi sa italijanskog i francuskog, u nadi da je crvena nit maternjeg jezika koju drži u ruci, poput one Arijadnine, nit koja predvodi i prevodi preko svih Crvenih mora ljude koji znaju da na svetu postoji jedan suštastveni put koji se zove – stvaralaštvo, i jedan neprikosnoveni jezik koji treba naučiti, a koji se zove – ljubav.
Piše za svoju dušu o dušama onih koji vole, veruju i nadaju se, i za koje je život andrićevsko čudo koje se neprestano troši i osipa, ali i traje i voli se, tako trošno, prolazno i nepredvidljivo, kao i o onima koji su se mnogo puta u život razočarali, ali nisu zaboravili da se očaravaju.
Zbirka ''Trg čuda'' je njena prva objavljena zbirka koja sadrži pesme pretežno ljubavne, nastajale od kraja osamdesetih godina prošlog veka do 2005-og leta gospodnjeg.
Zbog neprekinute linije života na dlanovima, opkladila se sa vremenom da će živeti večno, ako nigde drugde, a ono bar na ''Trgu čuda''.
TAJNA
Ljubav to nije, već potreba bolna
da volim nekog ko je daleko,
ko istu takvu potrebu ima -
da samo misli na njega neko,
i samo mišlju da dokaz daje
da je prisutan i tamo gde nije,
da želi i ono što ne želi,
da nekom otkrije i ono što krije
od sebe samog i od ljudi
koje susreće svakoga dana,
da samo nekom posebnom kaže
tajnu što ostala je nekazana.
Ta tajna jača je od svake želje
za tuđim rukama koje nas grle:
Živim nas čine jedino žudnje
za nedostižnim, neumrle.