:: MojForum.net :: > :: Talenat :: > :: Književnost :: > :: Pisci :: Tema: Miladin Beric

[Nale 83]

Miladin Beric, pesnik i satiricar, rodjen je 1962. godine. Do sada je objavio nekoliko knjiga poezije, satire i aforizama: "Korakom ranjene kornjace" (poezija, 1998), "Svitac u ogledalu" (poezija, 2001), "Jutro na Zadusnice" (poezija, 2002), "Laku noc propali studenti" (satira, 2003), "Lovci na senke" (sa Zivkom Vujicem i Darkom Samardzicem - aforizmi, 2003), “Cetvoroboj” (sa Zivkom Vujicem, Slobodanom Jankovicem i Goranom Kljajicem - satira, 2004), "Jednom u zauvek i dalje" (poezija, 2005), "Price iz Pedonije" (satira, 2007), "Od konca do gajtana" (satiricna poezija, 2008) i "Na dan Svetog Trifuna" (poezija, 2008).

Uspavanka za gospodjicu N  

Rekla je samo nemoj
… i dan se povukao u svoju crnu sjenku
ispod koje su nesretni zemljani patuljici igrali ruski rulet sa drvenim pistoljima,
… I bio je Vrbas, al ne onaj koji dunavom odlazi u Crno more, vec onaj ispod Kastela,
koji se vraca po pricu za uplakane vrbe sa ade
… i bila je mjesecina cije su zvjezdane oci olovni oblaci prekrili svojom vlaznom pelerinom…
… i bili smo mi
i nismo bili…
dvije sjenke, jedna sjenka, pola sjenke
i sutnja… i sutnja… i sutnja…

.. i znao sam…
tek kad se iz kastela pojavi prvi svitac moci cu nekako
da joj kazem…

Oprosti sto nemam rijeci tisih od pcelinjeg zuja,
dok mjesec sledjenim srebrom zasipa jesenje vrbake.
Srce se najlakse opije ranjenim korakom,
leluja prtinjajuci nebesku stazu kroz sunce i kroz oblake.

Oprosti sto su mi oci prepune zlatnih svitanja,
pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana.
Na koplju ti nosim dusu umornu od samoce i skitanja,
da kisne pot tvojim balkonom bez kaputa i kisobrana.

Umiven suzama neba sto prijeti da se u slapu prospe
sapucem ti uspavanku rimama iscezlih trubadura,
a u srcu nosim medaljon sa ikonom presvijetle Gospe.

Moje su pjesme nocas umolitvene u labirint od nada,
pracene muzikom kise, svirane iz neznanog dur-a,
pa nek ti budu jastuk na koji… mjesecina pada…

Rekla je samo nemoj…
i stado crnih leptira je sakrilo stotinjak svijeca u staklu…
i ne znajuci da igraju posljednju noc…
… i ponovo je bio mjesec oskrvavljen kao djecji balon
nakon strasnog poljubca nokta
… i bio je splav od poljskog cvijeca za Robinzona i za Petka,
koga su vjetrovi slucajno poveli na malo nocno kupanje
… i bili smo mi… i nismo bili…
dvije sjenke… jedna sjenka… pola sjenke…
i sutnja… i sutnja… i sutnja…

i znao sam…
tek kad iz Kastela zapjeva prvi slavuj moci cu nekako da prosapucem…

Ovdje u zatvoru sobe, u kraljevstvu koje te sluti
u svakom zovu trube napravljene od vrbovih kora…
Ovdje gdje jednako traju i vijekovi i minuti
i gdje bijeli jedrenjaci deru pucinu mrtvog mora…

dani disu na skrge i u ponoc bi da se udave
u rijeci sto ispod zemlje svoje korito guta,
u ciju sjenku je bacen kljuc od trostruke brave
sudbonosnih vrata, na papirusu pisanog puta.

Noc se po zemlji kotrlja strepeci od svakog kruga,
opijena mirisom dunja sto ih nitko ubrati ne zeli…
neke se ptice nikad ne zele vratiti s juga…

Niz nisku usnulih rijeci crvenkasta cure slova…
Suti i ne gledaj mjesec sto se nedoklan dijeli,
nad ikonom gdje kleci gresnik bez bozjeg blagoslova.

Rekla je samo nemoj…
i nicu jos vjerovale ribe sto ponekad u sumrak izlaze iz Vrbasa
da slusaju saputanje juga u narucju breza i topola…
.. i bio je camac u zicama od puzavica , bez uzeta i sidra,
svjeze ukraden iz doline naseg djetinjstva
… i bila je mjesecina… nocno sunce… kasika meda i
gitara na kojoj su svirci svirali Uspavanku za gospodjicu N…

i bili smo mi… i nismo bili…
dvije sjenke, jedna sjenka.. pola sjenke…
i sutnja… i sutnja…. i sutnja…

… i znao sam…
tek kad se na Kastel sruse prve zvijezde ona ce znati…

Lagan sam kao perce iz krila divljeg gusana
kome su lovacke puske otkinule pola kljuna.
I doci cu ti kao sjenka da pokupim secer sa usana
koji ce pospanim okom da osvijetli jesenja luna.

Ne trazi me na trepavici nocne lampe
gdje se sijenka ukrsti sa kazaljkom nocnog sata.
Ja imam dvorac od macuhica i ako podignes ruku
dodirnut ce nam se prsti
za malu nocnu muziku… kidanih srebrnih zica…

I da znas… kad noc napukne i kroz pukotinu proviri,
stidljivo kao puz pred obrisom nezvanog gosta…
… ja lelujam kroz vrbake sa smjeskom sto se siri.

I neznam gdje pobjeci osim sna,
koji boji u lila …mjesecevu dugu sto se zlati povrh mosta
gdje ces biti zauvjek
i gdje si oduvjek bila.

[Nale 83]

Epilog
"Nisam li drugačije zamišljao ovu noć,
purpurnu do zvezda,
u biserno-hladnom sobičku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu.
Biće da jesam,
jer samo klovnovi znaju
koliko je najčešće tužno ono što izaziva smeh...
A ja još uvek nosim
one iste vagone neistovarene nežnosti
ispod kože
kao usnulu obalu vrele krvi
u očima koje su ponekad zelene.
Na šta te noćas seća sve to?
Dva svetla u jednom mraku šta čine?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumpf ili elegiju...
Znam,
vreme je rastanka.
I svaka staza nekud vodi,
osim unatrag.
A ja bih noćas upravo unatrag.
Ti dobro znaš,
biseri u mom oku ne potiču od kapi,
već od uplašenih svitaca koji ti više ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu
dok tišina postaje bodljikava
kao noć usamljenog vojnika.
Prst sudbine...
ili dva i po prsta sudbine?
Dve jednake zvezde
nisu li najudaljenije?
U praskozorje kad nas više ne bude,
ostaće samo milion pahulja vrelog snega
na vršku granate.
I mesec je svestan da postoji
još samo dok pliva na površini vode
kao poslednji čamac u poslednjoj noći,
a srebrni trag reke u njegovom oku
samo je mač sudbine koja ga deli na pola.
Zatvori vrata.
Iza crvene zavese je i crvena svetlost
manje crvena,
a ja iza nje učim da zaboravim.
U svetu slavuja i cvrčaka,
osim krvi,
postoji još i pesma.
Nemoj nikad bar to da zaboraviš,
ostalo je uglavnom nevažno....
Mali moj svicu,
čiji mrak noćas činiš blagim?"

[Nale 83]

Tetovirana jesen

1.
Ti ne znash kako je carobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojis
u svijetu u kojem leptiri
i ne dochekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap shto ne otice,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srecom ne gube klovnovi
na kraju svake price
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te cuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budes bodez
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
sto jos uvijek negdje postojis.

[Nale 83]

Tetovirana jesen

II

Te jeseni je u mojoj usecerenoj krvi
zaspalo Cigance modrozelenih ochiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjecas se... bio sam kocijas
zaljubljen u svoju kociju
i u svjetlost nase zvjezde koja polako gasne...

Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijece
nasem nerodjenom sinu.
Oprosti...
Na nebu je ustap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu...

Sad... nemam nista sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sisao ranjiv.
Necu ti reci hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac sto sam njezan i ranjiv...

[Tonja]

CIRKUS


Cirkus i bol
bol i cirkus.

Čovjek bez žice svira na gitari bez žica
pjesmu o relativitetu
donose mu omot u kom se nalaze tri ključa
jedan ulazni i dva izlazna
ključeve od vrata moždanog testamenta
sa deformisanom slikom u oku.

Za divno čudo niko se ne smije
ili je ovdje uvijek cirkus?

Tamo gdje niko nikoga a svi sve
na rukama se hoda kroz prašumu
od žice i rešetaka

Kraj čuvara u bijelim mantilima
gitarista prstom pokazuje smjer
reflektori se gase
nečiji poderan glas ječi u mikrofon
pjesmu bez riječi.

Masa je uzbudjena
neka oproste svi oni
koji su večeras došli zbog majmuna
jednostavno pod ovim šatorom
večeras svi nastupamo
bez njih.

Uostalom ovdje se oduvijek znalo
ko je u cirkusu.

Vjerujem da razumijete
stvar je opipljiva i kristalno jasna
večaras nastupamo bez majmuna
kao što i oni sada negdje nastupaju
bez nas.

Ako vam se ne svidja uzimite ogledalo
i sve će biti u redu
jer oni koji primjećuju razliku
ne dolaze u ovakav cirkus
... da slušaju pjesmu od suza.

Čovjek bez žice
svira na gitari bez žica
za divno čudo masa umire od smijeha.

Bol i cirkus
cirkus i bol.

[Tonja]

U NOCI PUNOG MJESECA


Nocas sam samo leptir
koji u mljecnom putu tvoje kose
glumi medonosni cvijet.
I malo mi je ove moje prasume
u kojoj poput nacetog vrganja
starim u svjetlosti.

Samog me nema
pa mi se i sjenka uvukla u kamen
po kojoj gmize mjesecina,
poput miholjskog gustera
umanjena za najveci dio mene,
koji sada negdje s tobom suska
po bojama jeseni koja se razliva.

Noc je punog mjeseca,
moja mjeseceva djevojcice,
pa te ne trazim pod desnim kapkom
gdje povremeno stanujes
i gdje ti je krevet i nocno ogledalo
i duguljasta lampa koju palis pogledom..
nego u krugu sto spaja dvije delte...

Trazim te,
dok se onaj lopov u grudima
koji otkljucava brave koje je vec jednom otkljucao,
divi svojim madjionicarskim rukama
u kojima se kalauz zacas pretvara u ruzu.

Cvrkucu zvijezde u rasparanom sutonu
nad premijerom pozorista iluzija.

Obuci se,
kad sjenke prerastu prazninu
sa pristojne udaljenosti ce mjesec da izviri iza oblaka
da doceka moj znak.

Jer najjace svjetlo se ipak krije u mraku...

Oprosti
jos samo...
jos samo da u bunar zelja ubacim ovaj zamotuljak od stihova.

[Tonja]

TESTAMENT


Napiši!

Napiši mastilom što traje duže
od najvećih zabluda
koje će kad tad da izrone.

Napiši guščijim perom koje će sve nas da uvede
u knjigu mrtvih.

Napiši noktom pjesnika obješenog u zoru
ispod tepiha od zaboravljenih knjiga.

Napiši nožem umočenim u krv vuka.

Napiši još jednom
ono što piše
na listu koji se prvi
strmoglavi.

Na dnu odakle se sve jasnije vidi
drugačije se osjeća mir
koji nikad ne nadju
oni što su sve osjenčeno
u životu
prećutali.