
Alchajmerova bolest je degenerativni moždani poremećaj srednjeg ili poznog životnog doba koji uništava neurone i veze u moždanoj kori što dovodi do značajnog gubitka moždane mase[1]. Danas se smatra glavnim uzrokom senilne demencije koja se nekad smatrala normalnim stanjem u starosti. Alchajmerova bolest uzrokuje postepeno i nepovratno gubljenje pamćenja, sposobnosti govora, svesti o vremenu i prostoru, i eventualno sposobnost da se brinu sami o sebi. Bolest je opisao nemački psihijatar Alojz Alchajmer 1906, i tada se smatralo da je ona retko mentalno stanje pretežno mladih ljudi. Danas se kasna Alchajmerova bolest prepoznaje kao najčešći uzrok gubljenja mentalnih funkcija oko 65. godine života, a rana Alchajmerova se mnogo ređe pojavljuje, i to kod ljudi u 30-tim, 40-tim i 50-tim godinama.
Iako Alchajmerova bolest nije prirodni deo starenja, rizik od dobijanja ove bolesti raste sa godinama. Neki pacijenti koji boluju od ove bolesti se suočavaju sa ogromnim strahom i frustracijama dok se bore sa nekad najjednostavnijim zadacima i dok polako gube svoju nezavisnost.
Simptomi
Alchajmerova bolest se pojavljuje postepeno. U ranim fazama, pacijent ima relativno male probleme sa usvajanjem novih informacija i pamćenjem gde je ostavio svoje stvari kao što su ključevi ili novčanik. Tada počinju problemi u prepričavanju ranijih događaja, ili u pronalaženju reči da bi se izrazili. Kako bolest napreduje, pacijent može imati poteškoća da se seti koji je dan ili mesec, ili da pronađe put kroz poznato okruženje. To može da izazove sklonost ka tome da odluta negde, i da kasnije ne može da se vrati nazad. Pacijent često postaje razdražljiv ili odsutan dok se bori sa strahom i frustracijom kad nekada poznata mesta postanu strana i nepoznata. Promene u ponašanju se manifestuju tako što pacijent postaje paranoičan i nesposoban da učestvuje u razgovoru.
Na kraju, pacijent postaje potpuno nesposoban za obavljanje osnovnih životnih funkcija, kao što su hranjenje i korišćenja toaleta. Pacijenti koji boluju od Alchajmerove bolesti mogu da žive dugo sa bolešću, i umiru od poremećaja kao što je pneumonija. Vreme od dijagnoze do smrti pacijenta je od oko sedam do deset godina, ali postoje razne varijacije od tri do dvadeset godina do smrti, što zavisi od starosti pacijenta, od zdravstvenog stanja pacijenta, kao i od brige koju pacijent prima.
Izvor: Wikipedia