
Pozdrav svima,
bas sam u teskoj situaciji,pa bi dobro dosao koji savet.Koliko god mogu da napredujem u zivotu,zbog ove veze koja mi je najvaznija tapkam u mestu.Imam 27 godina i imam vezu oko dve i pol godine.Veza je na daljinu..A decko kaooo nije u situaciji da napravi nesto da se vise uzmemo.Ne volim duga vodanja,a kamoli u ovakvim uslovima.Treba da se namucim,pa da propane sve na kraju.Jer nekada osecam kao da se dzaba borim,kao da idem protiv sudbine.Imali smo oscilacija itekakvih zato,prezivljavamo nekako.Strasno mi tesko pada veza na daljinu.Pored tog sto mi fali,stalno sumnjam u sve i svasta pa se zato svadjamo,i on ne bii nekada bio kakav zna biti da nije daljine,pa se opet svadjamo.Ali on sve bolje podnosi od mene.Pre mozda dva meseca on mi je bio jako cudan.Napadao me za sve,a nicega nije bilo,da bih se ja udaljila i onda se on trudio oko mene,pa nakon toga za divno cudooo posao o braku stalno da prica.Da bi opet mozda pre mesec dana nekako se promenio i prestao opett da prica o tome.Ja sam pokusala razgovarati s njim,on nije htio,pa je bio ljut pa se smejao na sav glas.Kao vise mu je dotle doslo tih mojih sumnji.A nemate pojma kako sam mu nezno i osecajno pristupila.Ali mene otad ne pusta sumnja da se tu neko posteno mesa u nas odnos!Da se tu nesto krije.Nikad se nisam ovako osecala,kao da mi je neko rekao da sam sto posto upravu,iako nemam dokaza,ne znam kako da nam je u datom momentu ja bih samo plakala.On kaze da ga nervira moja prica da ima drugu,da se samo opustim.Kad ga pitam zasto je odustao od braka,on je kao svatio da ne moze to jos.Neki dan mi kao predlaze da idemo u inostranstvo malo raditi skupljati pare pa kao onda.Ne znam dokle cu imati snage sve ovo izdrzavati.Recite mi iskreno sta mislite o svemu?