Portir u bordelu
Nije u onom selu bilo neuglednijega i lošije plaćena posla od posla portira u bordelu... Ali što je drugo mogao raditi taj čovek?
Zapravo nikada nije naučio čitati i pisati, nije ništa drugo radio niti se čime bavio. Uistinu, to je bilo njegovo mesto je je pre njega njegov otac bio portir u bordelu, a pre njega otac njegova oca. Tokom deset ljeća bordelje prelazi os očeva na sinove, a tako i portirnica. Jednoga dana starije vlasnik umro i neki je mladić, pun nespokoja, kreativan i poduzetan, preuzeo bordel. Preuredio je sobe i posle sazvao osoblje da im da nove upute. Portiru je rekao:"Vi ćete mi od danas, osim što ćete stajati na vratima, predavati tjedno izvješće. U njemu ćete zapisati koliko je mušterija ušlo svakoga dana. Jednu od pet mušterija pitat ćete je li zadovoljna uslugom i što bi promijenila ubordelu. Jednom tjedno predat ćete mi izvješće o komentarima koji vam se učine zgodnima."
Čovjek je zadrhtao. Nikada se nije bojao rada, ali... "Rado bih vam ugodio, gospodine", promucao je, "ali ja.. ne znam ni čitati ni pisati." "Joj, baš mi je žao! Kao što možete shvatiti, ne mogu plaćati još nekoga da to radi i nemogu čekati da vi naučite pisati, tako da... " "Ali,gospodine,ne možete me otpustiti. Ovo radim čitav život, jednako kao i moj otac i moj djed..." Nije mu dopustio da dovrši. "Gledajte,ja vas shvaćam, ali ne mogu ništa učiniti za vas. Logično, dat ćemo vam otpremninu, drugim riječima, određeni iznos kojim se možete prehranjivati dok ne nađete drugi posao. Žao mi je. Svako dobro." Pa se okrenuo i otišao.
Čovjek je osjetio kako mu se čitav svijet ruši. Nikada nije ni pomislio da bi se mogao naći u toj situaciji. Došao je kući, prvi put u životu nezaposlen. Što je mogao raditi? Sjetio se da se povremeno u bordelu, kad bi se potrgao krevet ili slomila noga ormara, snalazio u sitnim i provizornim popravcima čekićem i čavlićima. Pomislio je da mu to može biti privremeno zanimanje dok mu netko ne ponudi posao. Po čitavoj kući tražio je alat koji mu je bio potreban, ali našao je samo nekoliko zahrđalih čavalaijed
na krezuba kliješta. Morao je kupiti kompletnu kutiju s alatom, a zato bi potrošio dio dobivenog novca. Na uglu svoje ulice doznao je da u selu nema željezarije i da bi morao putovati dva dana na muli kako bi u najbližem selu obavio kupnju. Pa što? pomislio je. I krenuo na put. U povratku je nosio lijepu i kompletnu kutiju s alatom. Nije ni izuo čizme, a već je netko kucao na kućna vrata; bio je to njegov susjed. "Došao sam vas pitati imate li čekić da mi ga posudite." "Gledajte,imam. Upravo sam ga kupio, ali treba
mi za posao... Znate, ostao sam bez posla..." "Dobro,ali vratio bih vam ga sutra rano ujutro." " U redu. " Iduće ga jutra kao što je i obećao, susjed je pokucao na njegova vrata.
"Gledajte, čekić mi je još potreban. Zašto mi ga ne biste prodali?"
"Ne, treba mi za posao i osim toga željezari ja je na dva dana jahanja na muli."
"Možemo se pogoditi", rekao je susjed." Ja ću vam platiti dva dana putovanja u onom smjeru i dva dana putovanja u ovome i cijenu čekića. Ionako ste bez posla. Što kažete?"
Doista,to mu je bio posao od četiri dana. Prihvatio je. Kad se vratio, na kućnim ga je vratima čekao drugi susjed.
"Bok,susjede! Vi ste prodali čekić našem prijatelju? "
"Jesam..."
"Treba mi neki alat. Spreman sam vam platiti četiri dana putovanja i malu plaću za svakidan. Znate, nemamo svi četiri dana na raspolaganju da odemo u kupnju." Bivši je portir otvorio kutiju s alatom, a njegov je susjed izabrao stegu,odvijač,čekić i dlijeto. Platio mu je i otišao. "Nemamo svi četiri dana na raspolaganju da odemo u kupnju",prisjetio se. Ako je to istina ,mnogim bi ljudima trebalo da on putuje i donese im alat. Na sledećem je putovanju odlučio riskirati nešto novca koji je dobio za otpremninu kako bi donio više alata kakav je prodavao. Tako će uštedeti na putovanjima.
To se pročulo po susjedstvu i mnogi sususjedi odlučili prestati putovati kako bi obavili kupnju. Jednom tjedno novo pečeni je prodavač alata putovao i kupovao ono što je trebalo njegovim mušterijama. Ubrzo je shvatio da ako nadje mjesto na kojem će
uskladištiti alat, može uštedei još više putovanja i zaraditi više novca. Tako da je unajmio lokal. Poslije je proširio ulaz u skladište i za nekoliko tjedana dodao izlog, tako da je skladište postalo prva željezarija u gradu.
Svi su bili zadovoljni i kupovali su u njegovoj trgovini. Više nije trebao putovati jer mu je željezarija iz susjednog sela slalan arudžbe: bio je dobar klijent. S vremenom su kupci iz malih udaljenih sela počeli radije kupovati kod njega i tako štedjeti dva dana puta. Jednog mu je dana sinulo da bi njegov prijatelj tokar mogao za njega izrađivati glave čekića. I nakon toga.. .Zašto ne? I kliješta, stege i dlijeta. Poslije su došli čavliivijci...
Da ne duljim, reći ćuti samo da je u deset godina taj čovjek postao milijunaš, proizvođač alata, ali poštenjem i radom. Na kraju je bio najmoćniji poduzetnik u tom kraju. Tako moćan da je jednoga dana, na početku školske godine, darovao svom selu školu. Osim čitanja i pisanja, ondje su ih poučavali umjetnosti i najpraktičnijim onodobnim zanatima. Oblasni poglavari gradonačelnik organizirali su veliku zabavu za otvorenje škole i veoma važnu večeru u osnivačevu čast.
Na kraju večere gradonačelnik mu je dao ključeve grada, a ravnatelj ga je zagrlio i rekao:" S velikim ponosom i zahvalnošću molimo vas da nam udijelite čast i potpišete se na prvu stranicu zapisnika naše nove škole."
"To bi mi bila velika čast",rekao je čovjek. "Mislim da ništa radije ne bih učinio nego potpisao se ovdje, ali ne znam ni čitati ni pisati. Nepismen sam." "Vi? "upitao je upravitelj u nevjerici."Vi ne znate čitati i pisati? Sagradili ste industrijsko carstvo a da
niste znali čitati i pisati? Zapanjen sam. Pitam se što biste sve učinili da ste znali čitati i pisati."
"Mogu vam odgovoriti",rekao je mirno čovjek.
"Da sam znao čitati i pisati...bio bih portir u bordelu! "