Edgar Alan Po

  • Odgovora: 5

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

*

Van mreže Nale 83

  • *****
    Počasni član
  • 8 252
  • Zahvaljeno: 2 puta
  • 15
  • Pol: Žensko
Edgar Alan Po
« poslato: 17:35:47, 20.Dec.2009. »


Edgar Alan Po (Boston, 19. januar 1809. - Baltimor , 7. oktobar 1849.), americki knjizevnik, pesnik, urednik literarnih magazina i jedan od najznacajnijih predstavnika americkog romantizma. Edgar Alan Po, za zivota gotovo nepoznat, postao je jedan od najuticajnijih americkih pesnika kada su vrednost njegovog dela otkrili francuski pesnici Bodler, Malarme i Valeri. Njegove kratke pripovetke smatraju se pretecom detektivskog romana.

Njegov otac i majka, Dejvid Po ml. i Elizabeta Hopkins Po (oboje glumci) preminuli su u roku od dve godine (otac 1810, majka 1811.) nakon njegovog rodjenja - nakon toga, Po je odveden u Ricmond, gdje je ziveo kod Dzona Alana, te onda poslan u Englesku gde je od 1815. do 1820. pohadjao Manor School u Svindon Njuingtonu. Nikad legalno usvojen, prezime Alan uzeo je kao srednje ime.
Godine 1826. Po odlazi na studije na virdzinijski univerzitet, ali je izbacen zbog kockarskih dugova.
Godine 1827. pridruzio se vojsci, lagavsi o svom imenu i starosti; 1830. stize do Vest Pointa, ali je izbacen godinu kasnije zbog neizvrsavanja duznosti.
Nakon sto je s kratkom pricom Poruka u Boci osvojio 50 dolara, zapocinje karijeru pisca.



 


*

Van mreže Nale 83

  • *****
    Počasni član
  • 8 252
  • Zahvaljeno: 2 puta
  • 15
  • Pol: Žensko
Odg: Edgar Alan Po
« Odgovor #1 poslato: 17:41:16, 20.Dec.2009. »
Dela:

Kratke price:
    * Ubistvo
    * Berenica
    * Crni macak
    * Bacva amontillada
    * A Descent into the Maelstrom
    * The Devil in the Belfry
    * Andjeo svega cudnog
    * Posed Arnhajm
    * Eleonora
    * Cinjenice o slucaju gospodina Valdemara
    * Pad kuce User
    * Zlatni kukac
    * Djavo perverznosti
    * The Island of the Fay
    * Landorov letnikovac
    * Maska crvene smrti
    * Mesmericko otkrivenje
    * Ubistvo u ulici Morgue
    * Duguljasti sanduk
    * Jama i klatno
    * Prevremeni pokop
    * Ukradeno pismo
    * Tisina
    * Izdajnicko srce
    * The Thousand-and-Second Tale of Scheherezade
    * Fon Kempelen i njegovo otkrice
    * William Wilson
    * Covek svetine
    * Rukopis pronadjen u boci
    * Ligeja

Romani:

    * Avanture Artura Gordona Pima
    * Dnevnik Dzulijusa Rodmana
    * Sfinga
    * The System of Dr. Tarr and Professor Fether
    * A Tale of the Ragged Mountains
    * The haunted Palace

Pesme:
    * Alone
    * Anabel Li
    * Eldorado
    * Leonora
    * Sonnet: To Science
    * Zvona
    * Gavran
    * To Helen
    * Ulalume

izvor
« Najnovija izmena:: 17:43:54, 20.Dec.2009. Nale 83 »
 

*

Van mreže pahulja

  • *
  • 1
  • 0
  • Pol: Žensko
  • Just believe in yourself!
Odg: Edgar Alan Po
« Odgovor #2 poslato: 17:41:17, 23.Dec.2009. »
Kako bih mogla doci do price Đavo perverznosti, potrebna mi je

Unapred hvala
 

*

Van mreže Maestro

  • ****
  • 3 386
  • 27
  • Pol: Muško
  • Carpe diem (iskoristi dan)
    • Facebook
 

*

Van mreže Nale 83

  • *****
    Počasni član
  • 8 252
  • Zahvaljeno: 2 puta
  • 15
  • Pol: Žensko
Odg: Edgar Alan Po
« Odgovor #4 poslato: 20:55:00, 12.Jan.2010. »
Anabel Li

U carstvu jednom, pre mnogo leta,
Kraj sinjeg mora sve to se zbi –
Zivela jedna devojka lepa,
Ime joj bese Anabel Li;
Njoj samo ljubav na srcu cveta,
Ljubav kojom se volesmo mi.

Bila je dete i mlad bih i ja,
Al’ ljubav strasna tada se zbi,
Sto od svih vise ljubavi sija –
Mene i moje Anabel Li;
Da takva ljubav u njima klija
Zudese s neba andjeli svi.

Zbog toga stravno serafim vreba,
Kraj sinjeg mora andjeli zli;
I dunu vetar da sledi s neba
Prelepu moju Anabel Li.
Viteza njenih povorka stala,
Da je od mene odnesu svi;
U grob je morskih spustise zala,
Da vecne snove u njima sni.

Andjele zavist mori u raju,
Jer su upola srecni ko mi.
Da! – samo zato (kao sto znaju
Kraj sinjeg mora u carstvu svi)
Sa neba vetar dunu na kraju
I sledi moju Anabel Li.

Tu nasu ljubav prebajna sto je,
Nju zele mudri i stari svi –
Od njih se vise volesmo mi –
Ni andjeli od zavisti svoje,
Niti iz mora demoni zli,
Sklonili nisu od duse moje
Dusu predivne Anabel Li.

Dok Mesec zraci, ja snivam snove,
Snove o mojoj Anabel Li,
I vidjam oci dok zvezde plove,
Prelepe oci Anabel Li.
I dok po sinjem moru noc pliva,
Ja lezim gde mi draga pociva,
Kraj njenog groba gde tiho spi,
Gde moja draga sad snove sni.
U carstvu jednom, pre mnogo leta,
Kraj sinjeg mora sve to se zbi –
Zivela jedna devojka lepa,
Ime joj bese Anabel Li;
Njoj samo ljubav na srcu cveta,
Ljubav kojom se volesmo mi.
 

*

Van mreže Una

  • **
  • 105
  • 0
  • Pol: Žensko
Odg: Edgar Alan Po
« Odgovor #5 poslato: 22:21:22, 31.Jan.2010. »
Gavran

Jednom u čas tužan noćni, dok razmišljah, duh nemoćni,
nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,
bejah skoro u san pao, a neko je na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.
"Posetilac neki - šanuh - kucnuo što može tiše,
samo to i ništa više."

Ah, sećam se toga jasno, beše zimnje veče kasno;
svaki tinjav odsev žara utvare po podu piše.
De čekajuć, srce snažim u knjigama zalud tražim
za Lenorom bol da blažim. Ime koje podariše
njoj anđeli, divna draga kojoj ime podariše
anđeli, nje nema više.

I šum svilen, šumor tmurni, šum zavesa tih purpurnih,
neslućenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;
da umirim srce rekoh: "To zacelo sad je neko
na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,
posetilac neki pozni, zakuca što može tiše
na vrata i ništa više."

Najednom mi strepnja minu i zureći u tamninu:
"Gosparu il gospo - kazah - ne ljutite vi se više,
bejah skoro u san pao, neko od vas na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše,
da i ne cuh"... Tad mi ruke vrata širom otvoriše -
samo mrak i ništa više.

I dok pogled tamom bludi, bojazan mi puni grudi,
slušajuci, sanjajuci, snovi mi se teški sniše,
i zagledan u tišinu, samohranu pustu tminu,
"O Lenora" reč jedinu, izgovorih tiho, tiše,
"O Lenora" odjek vrati što mi usta prozboriše,
samo to i ništa više.

Vratih se u sobu svoju a duša u nespokoju.
I uskoro nešto jači udarci se ponoviše.
"Na prozoru, u kapcima, mora biti nekog ima,
miruj srce, da u njima vidim kakvu tajnu skriše,
miruj srce da uvidim kakvu tajnu oni skriše,
vetar samo, ništa više!

I otvorih kapke tada, kad ulete iznenada
lepršajuć gordi Gavran iz dana što srećni biše,
gospodski ga izgled krasi, pozdravom se ne oglasi,
niti zasta, nit se skrasi, dok mu krila se ne sviše
povrh vrata, na Paladin kip mu krila se ne sviše,
slete, stade, ništa više.

Videć pticu ebonosnu, osmeh tužno srce kosnu,
zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.
"Mada ćube čerupane - rekoh - plašljiv nisi, vrane,
što sablasan traješ dane sred žalova noći, kiše -
kaži kakvim imenom te sile pakle okrstiše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

Začudih se vesma tome, odgovoru prejasnome,
mada smislom reči ove meni malo jasno biše:
al priznajem, nema zbora, ne čuh takvog odgovora,
i ne videh takva stvora crnih krila što se sviše,
zver il ticu čija krila na Paladin kip se sviše,
s' tim imenom "Nikad više."

No Gavranu s' kipa bela ta reč beše mudrost cela,
reč jedina s' kojom mu se misao i duša sliše.
Nit rečju tom zbor mu presta, nit pomače on se s' mesta
a u meni sumnje nesta: "Svi me znanci ostaviše,
odleteće i on ko i Nade što me ostaviše."
Reče Gavran: "Nikad više."

Čuvši, duhom sav uzbuđen, taj odgovor brz, rasuđen,
"Stvarno - kazah - to što zbori, reč jedinu nikad više,
valjda reče njegov gazda, zlom sudbinom gonjen vazda,
dok sve misli koje sazda u jedan se pripev sliše,
tužbalicu mrtvih nada i dana što srećni biše,
tužni pripev: "Nikad više."

Ali Gavran, stvor stameni, tužnu maštu bodri meni,
naslonjaču ja približih vratima što mogah bliže,
i galve na plišu sjajne, mnih znamenje tako tajno
u govoru svom nejahno nosi tica ta što stiže,
šta sablasna i odvratna, stara tica koja stiže,
misli, grakćuć: "Nikad više."

Sedeć, slutnjom srce morih, i ni reči ne prozborih
tici čije plamne oči do srca me prostreliše:
i u misli zanesena, meni klonu glava snena
sa uzglavlja tog svilena gde svetiljke odsjaj sliše,
prileć neće nikad više!

A vazduh sve gušci biva, kao miris da razliva
kadionik kojim anđo kadi sobu tiho, tiše
"Nesrećnice - viknuh tada - božija milost to je rada
da ti dušu spase jada, uspomenu da ti zbriše:
pij napitak sladak da se na Lenoru spomen zbriše."
Reče Gavran: "Nikad više."

"Proroče il stvore vražiji, đavole il tico, kaži,
zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,
dal' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu
uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,
uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

"Sad umukni, kleta tico, - skočih, viknuh - zlosutnico,
u paklenu noć se vrati, u oluj i nedra kiše!
S' tamom crno perje spoji, beleg laži gnusnih tvojih,
samoćom me udostoji, vrh vrata ne sedi više;
izgled i kljun tvoj ukloni što mi srce ojadiše."
Reče Gavran: "Nikad više."

I Gavran, stvorenje žalno, sedi stalno, sedi stalno,
krila mu se oko bledog Paladinog kipa sviše,
oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,
svetiljka ga obasjava i sen mu po podu piše:
duša mi se od te senke što se njišuć podom piše
spasti neće - nikad više!



 





 

Brzi odgovor Vam omogućava da pošaljete poruku bez učitavanja nove stranice.

Upozorenje: u ovoj temi nije pisano već više od 365 dana.
Ukoliko niste sigurni da želite da odgovorite, razmislite o pokretanju nove teme.


Maksimum znakova 20000; preostalih znakova: 20000